riječi i zvukovi, nepoznati i daleki



kad si sam 
i ne znaš što da radiš
ti otvaraš
otvaraš frižider

ni sam ne znaš 
zašto gledaš hranu

Marko Tomaš, S rukama pod glavom

s neupaljenom cigaretom stojiš pored prozora
razmišljaš o njoj?
očekuješ da će se vratiti?
ili samo gledaš svoje lice uokvireno sobom
stalno taj osjećaj da si propustio nešto učiniti
ne mogu više to slušati
makni se
jer, siguran sam u ovo;
propast je došla sa sjećanjem

Mario Brkljačić, Muha u juhi

nebo
ti
ja i
ostatak svijeta
Stjepan Balent

hrlimo u propast
svjesni posljedica
i bježimo jedino od sebe samih
bojeći se istine
u strahu od svog odraza u ogledalu
gasimo svijetlo

Matija Brstilo, Baš si sirov u zadnje vrijeme

S tobom želim odnos bez ikakvih konotacija
ljubav bez značenja, diskursa i horizonta očekivanja
Jednostavan sklad između dvaju tjelesa
prepuštena jedno drugom u trenutku pokazivanja

I ništa više 
I nikad više

S tobom želim odnos bez tereta koji stvara povijest 
i da te nikada ne osjetim kao strano tijelo 
Već da zajedno vodimo ljubav s iskonskim dijelom sebe 
prirodno isprepleteni kožom i drugim izlučevinama

Vanja Jambrović, Pjesme za vunene noći

Razglednica je najromantičniji oblik komunikacije. Ne očekuje ništa zauzvrat, ni odgovor, ni komentar, a nastaje na prašnjavim ulicama prisluškivanjem tuđih života u tramvaju i metrou. Posljednje utočište ljudskog idealizma. Običan komad kartona s lijepom fotografijom kojom jedna osoba želi poručiti drugoj osobi: bez obzira na prijeđene daljine, ujutro kad izvlačim svoje smrznute prstiće ispod pokrivača, ponekad se sjetim tebe i zaronim u novi dan. A tamo već stoje Arapi na uglu i čekaju da padne mrak koji guta tamna tijela i otkriva bijele zube utisnute u grad. Kao što marka s pečatom utisnuta u kut razglednice službeno potvrđuje dolazak još jednog jutra i osjećaja užasne plave nostalgije.

Vanja Jambrović: Pjesme za vunene noći

Znaš ono, 
kad hodaš ulicama 
i ne možeš se prestat smijuljiti 
zbog nečeg 
što se odnekud 
pojavilo u tvojoj glavi. 
Neka misao 
koju ne mogu 
ni čuti, ni omirisati 
ovi što te upravo gledaju iz tramvaja. 
Genijalno otkriće.

Vanja Jambrović, Pjesme za vunene noći

umjesto sunca što se klaustrofobično osmjehuje
u kutu slike, ostavljam ti prazan prostor. shvati
to kao neobrađeno igralište i mnogo svježeg
zraka. nema simbola i nema bola.
Kornelija Pandžić
Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi.
Krešimir Pintarić, Tour de force

Povremeni prolasci automobila jedini narušavaju tišinu. Sjediš za stolom; ili na krevetu. Ulančavanje riječi je neuhvatljivo poput istitravanja ravnice. Već nekoliko sati, već cijeli život pokušavaš nestati u tekstPokušavaš se sjetiti godine, dana, trenutka kada je bilo drukčije. Odustaješ. Nema iznenađenja: sjećanje se topi kao vosak. Još jedina bol je ona zbog nestanka svake boli.

Krešimir Pintarić, Tour de force